Titlovi: slovenski, bosanski

Režija: Goran Vojnovic

Scenario: Goran Vojnovic

Glumci: Boris Cavazza, Mustafa Nadarevic, Nina Ivanisin

Prica filma Piran-Pirano ispricana je sa zakašnjenjem od šezdeset godina: Talijan (igra ga Boris Cavazza) vraca se u rodni grad, s ovu stranu granice. Dolazi pred rodnu kucu, iz koje je 1945. istjeran, i pozvoni na ulazu. Otvara mu Slovenac, a zapravo Bosanac (igra ga Mustafa Nadarevic), partizan koji je te 1945. oslobodio Piran od okupatora, ali i od vecega dijela domicilnog stanovništva. Tako zapocinje dvostruka ispovijest ljudi koji su se našli pred vratima smrti, a da nisu razriješili tu temeljnu identitetsku epizodu svojih života, koja ih spaja i razdvaja, i na kojoj su, u punom smislu rijeci, zasnovane njihove gradanske egzistencije. Da bi saznali tko su i što su i da bi nakon toga mogli umrijeti, oni se nalaze na posljednjoj ispovijedi. Jedan drugome su ispovjednici i ispovijedani, iako se medusobno ne mogu razumjeti, Talijan ne zna slovenski i bosanski, Slovenac, a zapravo Bosanac, ne zna talijanski, tako da nijedan nece saznati kako su tekla stradanja onoga drugog, ali emocija ce biti prenesena, a s emocijom i ono što je bitno u ispovijedi i što ce ih obojicu ponovo uciniti ljudima, koji znaju gdje im je mjesto i gdje su im korijeni.

Do tog su casa obojica bili prognanici, ezuli, životinje koje se nikako ne uspijevaju oljuditi medu svijetom koji ih suštinski ne razumije, premda s njime dijele jezik, a navodno i naciju, ali ne dijele sudbinu, niti važan segment kulturnoga identiteta. Ne dijele Drugoga, a Drugi je toliko važan da bez njega covjek ne može ni umrijeti, svejedno mrzi li ga ili voli.